Tepljuh
utorak, 27.03.2012.
Zavečerje
|
Zaspaćemo na hrbatu mora. Slušati smijeh bure i nadglasavanje valova. Potajno slušati razgovore besmrtnih bića. Pjevaćemo u predsnu zvanom zavečerje, u huku modrom i mrkom, iza vremena, iza večeri, iza svega, u kom su vodorige mokre i zaboravljene. |
- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.01.2006.
NEMAN
|
Vaša plaća biće od samih slatkiša. (poruka Nemani) Sleđeni sunčani šećer, iz želuca nemani, koja se kroz sumrak skitala okolo vjetrovitih stubišta i očekivanih susreta, još se dimi iz puškarnica radosti, iz očiju najsretnijih dana, tek izleženim u bistrim vidicima. (Ta nas je neman lizala po licu, dok, smo noću, zalutali i osamljeni, spavali na snijegu, na visokom proplanku, pod otvorenim očima zvijezda i nevidljivih čuvara. Za nju nismo znali. Niti smo danas svijesni njenog značaja. Samo po unutarnjem, nesvjesnom pokazatelju, znademo da nam je ugodno toplo od njenog daha. A to čini posebne utiske s ovu stranu sna. Kad se probudimo, njena vlast nad nama, provodiće se nagonom dječje bezazlenosti.) Ali ne može ovaj šećer da provrije u tako hladnom danu kao što je ovaj dan. I zato mi, iz šuplje sudbine, te stare nemani, primamo poruke, kao zvukove školjaka sa dna hučnog mora, jeku svemirskiš šumova. Kasno je, a to odjekuje, reklo bi se iz sna, reklo bi se iz srca mramora. Šaljemo poruke a sami smo poruka. Ne znamo šta je u njima. Šta ko kome piše, šta mu javlja. Slušamo prastare, mukle, skoro utihle, bubnjeve srca neznanih bića. Slušamo tišinu preplavljenu tajnim porukama. |
- 00:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 18.01.2006.
GOSPODAR STIJENE
|
Tvrđe su nam kosti od kamena, od bježanja pred neimaštinom, od oporog vina i bure, od ljutog kruha iz zobnice zaboravljene na konjskom bedru. Od majčinih prstiju kuštrave su nam kose. Po obrazu sjaj i prastara rosa lede se. Pod vjeđama ugalj plamti rasplamsan vjetrom iz duše. Što tanji sloj zemlje hraniteljke: više je sunca i zvijezda, vedrine sa dna postanja. Čista krv kola u kasnim satima. Na čemu to stojimo? Kao da je brdo davnih kamenih ljudi. Mladi potomci ljudske krvi pjevaju ljubavnu pjesan života. A mi? Ništa ne znamo o suđenju između živih i mrtvih. Hodimo zemljom ko stijenje, željni da smo njeni so i vino proliveno po sretnu gaju. A samo smo ljudi kojima stijenje gospodari. |
- 20:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 10.09.2005.
PJESMA O OMEGI
|
Na ulazu u rajsku dolinu zaustavlja se našminkan vlak. Silazi Omega ranjenom nogom, uz krikove rukohvata, a pod pazuhom, snop mu osmrtnica, raznih datuma, pa reče okupljenom puku: "Kud su vode tekle, opet će teći, jer nema ruke jače od Gospodnje". Ispovijeda se narodu, zvanom puk, kao da govor drži, bože prosti, on, naljepljen na plakat historije, ali narod, kakav je, od pamtivjeka, suho i uporno kašljuca. "Sjećate se onog gipkog dana ispunjenog slavom, kad smo odvajali siromašne duhom od nevjernika s okusom mučeničkog znoja, u ilegalnim parnicama, podmuklo noćnim, kad se zaboravljaju lažne vijesti? A historija se prešućuje, jer teatar je prastar, a glumci navijek zeleni". To su riječi Omege, nepoznata stvora, koji u temperaturi sna, u padanju i uspenju, posredniku slutnji i želja, gori, kao što gori miris marginalija mora, upokojeni val u pijesku. Kočničar poluhistorije Omega, vraća se iz grada s modricom na oku, grada žutih građana iz propalih vremena ...Iz kurvarluka na tajnoj željezničkoj postaji grada Iks, zaražen sifilisom još u Tiflisu, što će ga prodati Mariji, dok čekala je muža, nestrpljivo. Mješano sjeme i zar zbilo se što u tami, prozvanoj po istoimenom gradu, kad ljubili se po nalogu više sile, kad prekasno je za dan, prerano za noć. Čekala je Marija muža u bijegu na Zapad, kroz ljevaoniccu željezare, u kreposnoj zemlji Bosni, dok Omega pušio je cigaru, staru pošiljku iz pakla, mušku, sličnu Dravi i Ibru, iz sretnih dana, bio uvjerljiv i mio, dovoljno, da njih dvoje na klupi drvenoj i tvrdoj, i iskošenoj, napuštene stanične blagajne, u glacijalnoj noći vatru zapale, u decembru na kraju svijeta i vijeka, gdje nikog nema i nikog briga nije. Rekoše potom pušeći Stiks cigarete, starije od vječnosti, slične Dravi i Ibru iz slavnih, neoporezovanih dana, od pošiljke iz pakla, muških:"U pičku materinu i život, mislili smo da je to dar, desio se samo jeftin ruski samovar, bez čaja, bez vatre, neoplođena voda, s mnogo krvi", u kolibi razvaljenoj u centru grada opsjednutog starošću, žitelja ogrezlih u ironiju. "Ne govori mi ništa. Ne žalim tvog muža" reče Omega "žalim moje sveto sifilitično sjeme, kupljeno u Siflisu 59. na sajmu Svetog Stjepana Kralja..." "Zar tako" ciknu Marija, čupajući kosu od slame, boje u modi. "Ah! pusti sad to" utješno će Omega "zlo kao takvo, zaraženo je dob- rotom i sve su to vješto spakovane tlapnje, jer dobro i zlo ne stoje zasebno, bar ne stanuju, a ja se kalim u temperaturi sna, u padanju i uspenju, posrednik slutnji i želja, nepoznate žalobne tvari, i gorim kao što gori miris marginalija mora na modrom večernjem vjetru, kada se vječnost smrzava i u ritmu osvete leluja". spjevao Čolović Č. |
- 21:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.07.2005.
ZIMIN RUKOPIS
|
Ništa ne možemo naučiti iz dana prošlog, niti iz pisma lica, ispisanog rukopisom nepisane zime. Sve znanje je na dnu, na početku. Godina ništa ne zna. Zaboravljena između dvaju beskrajnih ponora, ponavlja isti san, porađa staru zebnju. Bogat i pametan je budući dan, ko momak i djevojka u svadbenoj nošnji, ko bršljan što vere se u zmijskom ruhu, na skriveni prozor, dok kiša veselo šumori u lišću. Oko teksta proljeća oblijeću ptice. Zaboravljeno znanje biće pozobano. (Val vjetrova s juga obliva mršavu stijenu). Poruka zime postaće lažna. Ispucaće ljeto sve sjemenke iz nevidljivih pušaka voća. Gladni gradovi, zemlje i logori, biće trudni veselim napjevima i neuništivom srećom. Ništa nećemo naučiti iz dana prošlog, niti iz pisma lica, ispisano rukopisom napisane zime, jer sve znanje duboko u nama je zakopano. |
- 00:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.07.2005.
SUŽAVANJE BESKRAJA
|
Ako ste dio kuglice ljigavo mokre koja se ljupko vrti kroz zviježđa, kroz sretne predjele na putu za vječnost, a usput se na njoj nešto zbiva: ranjenu šapu tigar liže, orgulje olujnog mora bjesne u sluhu Baha na samrti, neko zvan Eskim ribu na ledenoj rupi strpljivo vreba, u hladu oraha, pored prašnog puta u Slavoniji, Ciganin tavu tanji, dok iz čerge se veselo dim vije, a neko mlad i blijed uz Žutu rijeku na smrt ljubi. Ako ste dio kuglice ili vrha pribadače, ako ste ruka, zub, poklon, kap voska iz gluvog uha, možete reći da ništa od tog niste iz straha utopljenog u jod. Iz straha da ne budete prepoznati od nevidljivog oka što na nas vreba. |
- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 22.06.2005.
BEZVREMENO MJESTO
|
Grožđe se suši u kasno ljeto, dok prezrelo podne, poljupcem bronze, oglušuje se o poziv svoj. Stepenice poljske penju se na nebo začaranih svodova, po tvrdoj svilenoj paučini, gdje tavani su zvučnih voda. Dok sumrak sinji mrzne se i kasni. Pluća vjetra udahnjuju u ljušturu kućnu noćno sjemenje i dah mira. Širiće se ona od zračne svježine i duhovi njeni, u večernjem dimu modrom, propjevaće. |
- 01:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.06.2005.
Kuća koje nema
|
Stojimo na kućnom pragu i gledamo niz polja, što kiša ga zakićena perjanicom škropi, a veče ogrnuta kabanicom tame njiše se. Iza nas nema kuće iz koje bi strujio miris tek skuhane večere. Iza nas nema dječje cike i kliktanja. Ne smijemo se okrenuti prema predjelu požutjelom i prezrelom, u kojem oblak posrće od udarca, dok glas iz mraka govori da konju opada griva, a rana na bedru, što vuk mu je zada ugrizom, sporo zarasta u oblogu ljekovitih trava, jer konj je star i ne sjeća se više. Zaljubljeni smo u nadu što kiša je prikaza nad večernjim gladnim poljem. Tuđa kiša u tuđem sutonu se dimi, u maglini, dok iz tobolca mokra, razgovarajuć u toplu predvečerju, vadimo prost duvan ljuta okusa i zamatamo u novine davne, po kojima otoci plove u magli. Na isječku, istrgnutu iz važne cjeline, vidi se, piše, ko da je juče štampano: "5.9.1919...dolje, dolje laž, dolje hrv zapravo zaleđen salon ---dolje sve --- živil Novo mora doći i ja vjerujem u novo --- ono doći...", ali tekst izgara u duvanskom pepelu. I gar u ustima godi. Crtež olova u tragu lišaja, na surovoj kori, dok nas prožima drhtavica od razjapljene rane, iza nas raskriljene, pred noćju i prikazama. To vrhunski je domet lirskog mučenja pred glogovim kocem i dječji magarčić, što leti nebom u snu. Osušeno goveđe crijevo, njiše se na vjetrovitu brijestu, škripeći o grane mraka kog doseže glas promuklog čekića iz kovačnice svijeta i zalogaji nad glavama: bezglave ptice ili plamsaj ognja u čađavu dolu, dok stojimo na kućnom pragu, kuće koje nema, a iza nas razjapljena rana gruša se preglasno. |
- 09:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #
subota, 04.06.2005.
NIČIJA ZEMLJA
|
Nitko nam ne može oduzeti veče koja otvara vrata neba, burno jato galebova i dotok Golfske struje. Ulazimo, ne kucajući, na ljusku groma, kao plodovi njeni, pa kažemo: dobra veče vama što ništa vam ne treba. |
- 23:35 - Komentari (7) - Isprintaj - #
utorak, 31.05.2005.
VEČERNJI GOST
|
Pijano je pero od večernje tinte plave u kojoj se hladi iskusnog stijenja žar ko u sretnoj epruveti proviđenja, padajući pelud i prah. Mogao bih umrijeti, gledajući pustoline i gar, jata kreštalica u mirisnoj zimi burnog dana. Mogla bi nova šuma da izraste iz pokoja, dok me kamen grli i zamagljeno čelo ljubi, dok rukom večeri brišem suze na zaboravljenom licu. Ne plači izbrisano lice: jutro je lijek i ozarenje. Skupljaju se zviježđa oko Večernjače, iz prikrajka neba Vlašići se osmjehuju, u vedru ponoć zimskog snoviđenja, dok stojim zapaljen na stijeni, pred danom, bez imena i prijatelja, pretakajući jutarnja pripitomljena vina kroz vlakna sviježeg zraka i strugotinu zore. Pijano je pero od večernje tinte plave u kojoj se hladi iskusnoga stijenja žar ko u sretnoj epruveti proviđenja, padajući pelud i prah. |
- 13:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Ožujak 2012 (1) Siječanj 2006 (2) Rujan 2005 (1) Srpanj 2005 (2) Lipanj 2005 (3) Svibanj 2005 (5) Travanj 2005 (15) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||